петак, 5. фебруар 2010.
субота, 17. октобар 2009.
Drugacija Vrsta Plavog

Godine 1970. od 26. do 31. avgusta odrzan je jedan od poslednjih u nizu, festivala muzike koji su krasili ovaj period XX veka. Sa svojim Ginisovim rekordom od oko 600 000 posetilaca, festival na Ostvru Vajt ostao je upamcen i kao dogadjaj koji je najavio mnoge nadolazece promene kako u omladinskim pokretima, tako i u svetu muzike. Ako je Altamont oznacio kraj hipi ere u Americi, Ostvro Vajt je to bio u Evropi, sa brojnim neredima, problemima u organizaciji, sto je, cini se bilo i neminovno omasovljavanjem psihodelicnog pokreta. Medjutim, ucesnici u samom festivalu predstavljali su najbolji spoj sad vec velikih zvezda ( Jimi Hendrix, The Doors, The Who, Joan Baez...) i njihovih naslednika koji ce u narednim godinama stvoriti nove pravce poput progresive rocka ili engleskog folka (Emerson, Lake & Palmer, Pentacle, Jethro Tull...).
Sve to licilo bi na neku vrstu "gorkog" Woodstocka, u kome izvrsne izvedbe muzicara, zasenjuju ekscesna ponasanja odvaljene publike, medjutim u celom tom istrosenom ludilu desilo se nesto ne predvidjeno, nek je hvaljen Alah. Pravo pitanje je da li su organizatori znali u sta se upustaju kada su ponudili Majls Dejvisu da nastupi na njihovom festivalu pop muzike. Pod uticajem slobodne forme muzike Jimi Hendrixa i Creama, Dejvis je 6 meseci pre festivala izbacio album na kome je jazz prvi put izveden na elektricnim instrumentima. "Bitches Brew" je sigurno jedan od najznacajnijih albuma proslog stoleca, ne samo po komercijalnom uspehu (najprodavaniji jazz album), ne samo kao prekretnica (prvi fusion album), vec pre svega kao muzicka genijalnost svog autora i svih ljudi koji su ucestvovali u njegovom stvaranju.
U nekom opstem misljenju postoji teza da popularna muzika nemoze, niti ce ikad moci da se meri sa klasikom po opsegu osecanja koje pruza slusaocu i izvodjacu. Jazz tu stoji negde izmedju i nigde : ljudi vezani za pop reci ce vam da je dosadan i da nema nikakvu melodiju, dok ce ga tvrdokorni klasicari odbacivati kao nekakvu crnacku izraslinu. Revolucionarnost Bitches Brew-a bila bi i u tome sto je jazz privukao rok publici ( snaznim rok rifovima, i fank ritomom), dok svojom primarnom agresijom i avangardnim pristupom bi mogao da se poredi sa inovacijama Stravinskog i modernih kompozitora.
Dokumentarac "Different Kind of Blue" izmedju ostalog prikazuje taj neverovatni 30-o minutni nastup na festivalu, Majls Dejvisa i njegovog "Bitches Brew" benda. Ja licno, nazvao bih to iskustvo "muzickom Barakom", ali ukoliko ocekujete divne nepregledne pejzaze pogresno ste me shvatili, jer u pitanju je beskompromisna crnacka muzika. Ukoliko zelite da iskusite promenu svesti muzickim putem, ili vas pak interesuje da vidite kako izgledaju ljudi u pravom transu, ovaj dragulj je prava stvarcica za vas.
If you listen, I got you!
петак, 9. октобар 2009.
Hindu Demon
vidim da me prati pogledom
vidim da mi nesto lose misli
degenerisanog lica i zlih ociju
gleda me jedan hindu demon
петак, 4. септембар 2009.
Saosećajnost i ekumenizam
Sve to stoji. Budizam i hrišćanstvo u svom izvornom učenju zaista dele veliki broj zajedničkih postavki. Počev od načina posmatranja sveta, preko morala, vrline, pa sve do shvatanja o smislu života i životu posle smrti. Mrzi me sada da objašnjavam, ali u svojoj srži ova dva učenja po ovim pitanjima zaista imaju više dodirnih nego razdvajajućih tačaka, mada je u ljudskoj prirodi da uvek i zbog najmanjeg nesklada zanemari čak i veći deo koji je savršeno skladan.
Doduše ta skladnost ne može se osetiti bez ozbiljnijeg udubljivanja u oba učenja, a samim tim, ne mogu se uočiti ni razlike. Hrišćanin koji kaže "oni ne veruju da mi idemo u raj ili pakao, nego misle da se reinkarniramo", kao i budista koji kaže "oni ne veruju da se reinkarniramo, nego misle da idemo u raj i pakao" obavijeni su istim neznanjem prema oba učenja i jednom, za druge, vrlo neprijatnom tendencijom da svoje pseudoznanje i stavove za koje ni sami ne znaju kako su ih prihvatili pokušavaju da nametnu drugima. I pored ogromnog vrednovanja razumevanja i saosećanja u obe religije, ovi ljudi često izazivaju iritaciju.
Ali, postoje i drugi ljudi, ljudi koji su videli slinosti i zaboravili razlike, čuli da je Buda tamo neki što voli ljude i čuli da je Hristos tamo neki što voli ljude i odmah shvatili da je to zapravo isto. pritom, indoktrinirani etno-tradicionalnim ritualima i sujeverjima, čije značenje nikada nisu ni pokušali da shvate, oni prevode u tom svom idiosinkretizmu elemente jednog na sebi poznato drugo učenje. Ne kažem da je to loše ako pomaže boljem shvatanju, ali ako se odnosi samo na "kozmetički" nivo, nivo stajlinga i sujeverja, najmanje što se može reći za to da je glupo. To je ona sorta koja odgovara vicu o Nišliji koji dođe u Beograd i kaže: "Liiiiiiiii, kol'ka im je Nišava". To je ono što se na engleskom kaže ignorance i karakteristično je za većinu stanovnika naše planete, a ta pojava (ne ti ljudi) se smatra glavnim uzrokom svake patnje (ili greha) u oba učenja.
Stoga pokušah da neđem neki čant na tjubu koji nije indoktrinisan politikom (Free Tibet i ostala proamerička sranja koja su sve samo ne budizam), kad naletih na jedan sa ovom divnom slikom.
I zaista dade mi ideju, postoji stvar koja bi zaista potpuno složila sve prave budiste i hrišćane na svetu, a to je da se iskopa jama duboka dva metra, izmeri se visina i zapremina želudaca autora i postavljača na YouTube priložene slike iz ovog članka; jama se napuni fekalijama taman za zapreminu želudca više od litraže fekalija koja dopire do usta navedenih ljudi. (ne želimo da se udave dakle). Vežu im se ruke, zapuši nos i ubace se u jamu. Posle bi otišli na ispiranje želudca i primili bi antitetanus i antibiotike, jbg saosećajnost ipak jeste najvažnija vrlina. Eto, zasigurno se može reći da bi ova akcija potpuno ujedinila sledbenike oba učenja.
уторак, 25. август 2009.
среда, 5. август 2009.
недеља, 2. август 2009.
Brzina
Bas smo juce antikrug i ja razgovarali o Srbiji, stanju u zemlji, buducnosti, i izborima sa kojim se kao stanovnici ove zemlje suocavamo. Ukratko, najinteresantnije zapazanje je svakako bilo da je polozaj omladine u Srbiji u najmanju ruku interesantnan. Zasto? Pa, evo nas, a evo i generacije nasih roditelja. Sad, nasi roditelji su u sustini proveli dobar deo svog zivota u YU eksperimentu, u staklenoj kutiji, dosta izolovani od ostatka sveta (iako su imali slobodu kretanja po istom). Taj svet sad preti da nas zgromi, jer je eksperiment propao, stvarnost tuce maljem po vratima, i nema nikoga ko bi nama, omladini, pokazao kao opstati u uslovima koji nam se namecu. Nasi roditelji jednostavno nisu sposobni da da urade ono sto je sustina roditeljstva. Ja ih i ne krivim, zabole me za to, nisu oni najveci problem. Problem je u omladini i svima onima koji su pokupili nekakve evropske price, koji misle da to primene ovde, koliko god to bilo vestacko i neprijatno ljudima koji su sustinski razliciti od svih tih nametnutih vrednosti Evrope. Tracak nade su ljudi, mladi ljudi, koji nisu vele-srpski nastrojeni kao vecina protivnika evropeizacije, vec mladi ljudi kojima je vise dosta da im se namecu nekakva pravila, da ih standardizuju i trpaju u kalupe, koji preziru Bolonju i ne zele da imaju nista sa njom, koji vide iza licemerja koje se desava i sve sto zele je da stvaraju svoja pravila, i da traze svoj put kroz zivot. I to je kul, to je potencijal koji ima ova zemlja, to je nekakav treci put kojim bi moglo da se krene... Srbija ljudima, ne idejama i standardima; Srbija mladima, ne podgrejanim lesevima; Srbija ljudima koji zele da zive u Srbiji, ne ljudima koji samo gledaju da odu. A ostali nek nas malo puste na miru, mi znamo sta znamo i znamo koliko ne znamo i tu nema mesta licemerju.

